Gledanje božićnih obiteljskih filmova - neprocjenjivo.
Hmm.. Volim obiteljske filmove. Ono prelijepo vrijeme kada pada večer, uvalim se u omiljenu fotelju, pokrijem se šarenim pokrivačom, kokice na krilo, prebacim na omiljeni program i počinjem gledati jedan od tih božićnih filmova. Atmosfera prelijepa, praznici, ugodna temperatura, lagana muzika.. S vremena na vrijeme ustanem do najbližeg prozora i gledam kišu koja sipi, plače gotovo svaki put kad pogledam kroz prozor u to vrijeme. Vratim se, ponovo sjedem i nastavim gledati film, duša mi se ispuni nekom toplinom, shvaćam prave čari života.
• Ima li život smisla? Imati pa nemati... •
Vrijedi li se upuštati u nešto, a da si pri tome svjestan da ce to kad - tad završit... da će kad - tad biti samo daleka prošlost, nešto što se nikada ne vraća? Dopustiti da neko uđe u naš život, čini s nama što hoće i onda nas napusti kada nam je najviše potreban? - NE VRIJEDI!
Lako nam se je naviknuti na nešto, ali problem je odviknuti se. Za kratko vrijeme neko nam može osvojiti naše srce, tako brzo i tako jednostavno, da tako malo fali, uvući nam se pod kožu tako duboko da ni godine ne mogu učiniti da izađe, a da toga nismo ni svjesni. Zašto dopustiti da nam se to dogodi ako znamo da će nekada doći kraj (da mora doći), da ćemo biti povrijeđeni, da ćemo to nešto izgubiti - nešto što je nekada bilo samo naše, naše i ničije . . . ?
Zašto sanjati snove, stvarati iluzije i planove koji će iščeznuti danas, sutra prekosutra... samo je pitanje vremena, jer... Ništa nije vječno!
Ali, ipak, sve u životu nekada završi pa opet živimo za to, a i nastavljamo gdje smo stali.
Lijepo je dok traje, i zašto se ne upustiti u to?
Kako god da pogledamo, svi smo ljudi, a ljudski je griješiti, ponavljamo istu grešku po 1OO puta u jednom životu i nikada da naučimo...
U svakoj nesreći ima i malo sreće! Možda danas izgubimo nešto što nam je bilo jako važno, ali sutra ćemo dobiti nešto što će nam biti važnije pa i najvažnije, i ta prošla stvar će nam se činiti tako glupom i beznačajnom.
Svakome je potrebna ljubav, lijepa riječ, zagrljaj, osmijeh - koji može promijeniti sve.
U svima nama ima ono nešto što nas tjera da vjerujemo i kada padnemo da pokušamo opet, da praštamo, da se nadamo boljem sutra.
Znam iz nekakvog svog '' iskustva '' da... kada pomisliš da ti je najgore, dogodi se nešto što te jednostavno digne, što ti da želju i snagu da se boriš dalje, da opstaneš / uspiješ.
Svako se je bar jednom u životu uvjerio u ono „ NE ZNAŠ ŠTO IMAŠ DOK TO NE IZGUBIŠ! “, to i je tako. Tek nakon toga shvatiš sve - koliko si toga imao, a izgubio, počneš cijeniti ono što još uvijek imaš.
I tada je i najljepše! Ne propuštaš niti jednu priliku koju dobiješ, a to znam i po drugima, po tuđim pričama i djelima.
Kada sam dozvolila da uđeš u moj život mislila sam da nećeš biti ništa drugo, nego obična osoba kao i svako drugi prije tebe. Nisam mogla ni zamisliti da ćeš za kratko vrijeme postati sve, sve ono što mi daje snagu za dalje. Nisam znala da bi moglo prerasti u nešto ovako predivno. Znaš svaku moju laž, svaki moj grijeh, svaki moj san, znaš sve o meni i ne stidim se. Uvijek sam se tebi vraćala kada bi me slomile tuđe laži, kada bi me dotukle prevare, kada bi mi okrenuli leđa i slomili krila...
Moje si nebo i moj zrak. Uvijek si to bio i biti ćeš još dugo, htjeli mi to ili ne. Tješim se. Bila sam zaljubljena u tebe, ali samo na dječji način, a sada... Sada te volim, ono... Skrozz. Moja si slika ljubavi, moj život. Nikad nisam smogla hrabrosti da ti dam do znanja koliko mi značiš i što sam ja bez tebe, a što s tobom. Samo ti me činiš potpunom.
Ušao si preduboko, ostavio tragove po kojima ću te pamtiti do kraja života.
Mnogi su pokušali da te zamijene, ali to nije bilo TO! Bilo je sve drugo... Samo ne TO, samo ne ti. Niko te nikada zamijeniti neće! I dalje se budim s istim razlogom, taj razlog si samo ti. Razlog, moja želja da nastavim i da ne dižem ruke od sebe. '' Lako je osuditi, treba oprostiti. Veliki su ljudi koji opraštaju. ''
Iako je bilo previše toga što mi nanosi bol čim krenem da se vratim u prošlost, previše uspomena me je dotuklo, onih stvari koje su činile da se osjećam kao glupača i stvari kojima sam ja tebe povrijedila. Ipak... Opraštam ti sve! Svaku svoju suzu, svaki jecaj, svaku noć bez sna, svaki dan bez osmjeha, svaku tvoju izdaju, svaku riječ... Ti meni možda ne možeš, ali eto, ipak znaj da te volim i da to ne može tako lako prestati! 
